Članica ansambla Gradskog kazališta Žar ptica gotovo je cijeli svoj glumački život posvetila kazalištu za djecu, publici koja, kako kaže, ne trpi laž i vrlo jasno pokazuje vjeruje li glumcu. U razgovoru za Večernji list govori o čaroliji kazališta uživo, kajkavskom jeziku i starom Zagrebu, ali i o ozbiljnim izazovima koji se danas nalaze pred glumcima

Gluma za Ana-Mariju Bokor Vrdoljak nije samo profesija, nego prostor u kojem se već desetljećima iznova susreće sa samom sobom. Na pozornici može biti netko potpuno drukčiji, od živopisne prodavačice Barice u novoj predstavi "Coprnica Dragica" do majke iz "Šume Striborove", žene koje nose humor, bol, ljubav, žrtvu i snagu. Članica ansambla Gradskog kazališta Žar ptica gotovo je cijeli svoj glumački život posvetila kazalištu za djecu, publici koja, kako kaže, ne trpi laž i vrlo jasno pokazuje vjeruje li glumcu. U razgovoru za Večernji list govori o čaroliji kazališta uživo, kajkavskom jeziku i starom Zagrebu, ali i o ozbiljnim izazovima koji se danas nalaze pred glumcima. Nakon više od dva desetljeća na pozornici, jedno je za nju i dalje sigurno: gluma je velika sreća i njezina sigurna luka.

Nova kazališna sezona donosi predstavu "Coprnica Dragica". Tko je Dragica i u kakav svijet ova predstava uvodi djecu? Predstava "Coprnica Dragica" uvodi nas u svijet srednjovjekovnog Zagreba koji se prostire na dva brijega, a na vrhu svakog je jedan grad, Kaptol i Gradec. Gradec je mjesto radnje, a vrijeme 1362. godina na Markovu sajmu. Na njemu se susreću trgovci iz tada okolice Zagreba, sa Črešnjevke, Šestina, s potoka Črnomerček i Medveščak, a danas zagrebačkih kvartova. Prodaje se sir, vrhnje, jaja, riba, povrće, šiblje, razno ljekovito bilje. Dragica je vidarica koja će se zbog ljubavi ribara Đuke naći na putu Marici, prodavačici jaja. Ljubomora je pokretač priče koja nas upoznaje sa svijetom, ljudima, običajima i načinom života u 14. stoljeću u našem glavnom gradu.

Koju ulogu vi tumačite u predstavi i što vas je kod tog lika najviše privuklo? Tumačim ulogu Barice, živopisne prodavačice vrbovog pruća. Prije svega privukao me jezik jer kajkavsko narječje sve je rjeđe na našim pozornicama i kao rođena Zagrepčanka uživala sam u kreiranju uloge. U radu smo se konzultirali s profesoricom Đurđom Škavić koju je redateljica Aida Bukvić pozvala da nam pomogne. Karakterno i fizički Barica je potpuna suprotnost meni, što me posebno privlači u glumačkom poslu. Volim transformaciju, odmak od same sebe i uranjanje u drugu osobnost. Osmišljavanje kretnji, glasa, geste, mimike, reakcija dio su kreativnog procesa. Kada igram, zaboravim na sebe i postajem Barica koja usprkos tomu što je priprosta, životno je snalažljiva i pametna s jakim instinktom za preživljavanje. Živi sama od teškog rada sječe i prodaje pruća, fizički je izrađena, no njen unutarnji svijet je bogat. Uživa u začudnim pričama i legendama o vilama, šumskim bićima, otrovnom bilju, vještičarenju, coprnicama. Jedna je od onih koja je upoznata sa svim događajima u gradu i okolici. Pritom je duhovita jer se prepoznaje taj sirovi jednostavni karakter s karakterističnim naglašenim reakcijama i govorom takvog profila žena. Volim Baricu i vjerujem da će je i publika zavoljeti. Barica nije glavno lice komada, no ključna je u svim elementima priče i vješto balansira i povezuje lica u predstavi.

Sama riječ "coprnica" kod djece može izazvati i znatiželju i strah. Je li Dragica strašna vještica ili netko koga publika tek treba upoznati i razumjeti? Coprnica je stari pojam koji djeci otvara čitav niz onostranih asocijacija i nosi mistiku. Izraz vještica djeca dobro poznaju i u njima, kako ste naveli, budi strah i znatiželju. Naša Dragica je vidarica koja je vješta s ljekovitim biljem. Ona prije svega voli prirodu i poznaje ljekovito djelovanje biljaka, a koristi ih kako bi pomogla bolesnima da ozdrave. Nije uopće strašna vještica, već ljupka mlada djevojka zaljubljena u svoj posao. Medvednička šuma je mjesto gdje pronalazi biljke, no uz šumu se vežu priče o onostranom svijetu koji je kroz povijest u svim kulturama budio maštu o postojanju bića uz koje se raspredaju legende. Vještice u tim legendama su žene koje imaju moć komunicirati s izmaštanim bićima i djelovati na ljude i svijet koji nam je poznat. Pridaju im se negativne osobine jer navodno manipuliraju svojim moćima i mogu naštetiti, recimo to tako, običnim ljudima.

Predstava nastaje prema priči Marijane Jelić. Koliko ste se tijekom rada držali izvornika, a koliko ste likove oblikovali kroz probe i vlastitu glumačku maštu? Predstava je nastala prema istoimenoj priči Marijane Jelić, a Marijana Fumić, dramaturginja, ovu je divnu slikovnicu dramaturški sjajno adaptirala u dramski tekst za kazališnu predstavu. Dakle, riječ je o dva odlična materijala, prvi koji je sukus priče i drugi koji je dramaturginja uobličila u vjeran prikaz života starog Zagreba i njegovih stanovnika. To me izuzetno veseli, jer takvih priča nedostaje na hrvatskim scenama. Putujemo u srednji vijek Zagreba kroz sjajne kostime Mirjane Zagorec, scenografiju Markovog sajma Ive Knezovića, glazbu Nikše Marinovića, koreografije i scenski pokret Blaženke Carić, a sve pod sigurnom i smirenom redateljskom palicom izuzetne Aide Bukvić. Radili smo relativno kratko, no vrlo intenzivno i predano. Osvježenje glumačkom ansamblu predstave donose mladi glumci Ana Dora Bajto, Jurica Marčić i Veronika Mach, a veterani Žar ptice Berislav Tomičić, Ante Krstulović i ja donosimo dugogodišnje iskustvo igranja pred dječjom publikom. Zajedno činimo divan scenski tim koji likovima iz priče i licima iz dramskog teksta u predstavi udahnuo život.

Može li "Coprnica Dragica", ispod svoje bajkovite površine, pomoći djeci da lakše prihvate one koji izgledaju ili se ponašaju drukčije? Vjerujem da je upravo to motiv spisateljice Marijane Jelić što je napisala ovu priču. Priča pokazuje da su oduvijek oni koji su drugačiji bili meta većine koja kreira norme kakvi bismo navodno trebali biti, kako se ponašati, koje vrijednosti zastupati. Deklarativno govorimo da prihvaćamo drugo i drugačije, a to ne živimo. Uvjereni smo da smo se pomakli od inkvizicije, no u svakom se krije mali inkvizitor koji je spreman prokazati onog drugog jer mu smeta zbog nekog malog ili velikog interesa ili jer mu tek "ide na živce". Prihvaćanje vlastitih slabosti i priznavanje tuđih kvaliteta, otvorenost da se razumije drugo i drugačije, neslaganje s onim drugim, ali međusobno poštovanje u želji da se zadrži ljudsko dostojanstvo kao da se gubi i nestaje. Pitam se što je s ovim vrijednostima kroz povijest civilizacije i kako su osobe koje su gledale svijet drugačijim očima, neke pak spoznale velika otkrića morale biti jake da opstanu i budu prihvaćene. A kolike su bile proglašene vješticama i spaljene. Ovo o čemu govorim zvuči jako ozbiljno za našu priču, ali zato je važno da do djece dopre sadržaj koji na razumljiv, pitak i duhovit način otvora ovakve teme.

Može li kazalište još uvijek konkurirati ekranima ili upravo neposredan susret glumca i djeteta postaje njegova najveća prednost? Ispričana priča s glumcima na sceni neusporediva je s ekranima i zaokuplja dječju pažnju. Riječ je o različitim medijima. U kazalište se mora fizički doći, smjestiti u gledalište, dvorana se zamrači, pale se svijetla, dolaze glumci, čuje se glazba, počinje neka priča, razvija se, izmjenjuju se prizori, čeka se rasplet priče. Događa se snažna interakcija s licima na sceni, tu je publika u gledalištu s kojom se predstava prati. Odlazak u kazalište je doživljaj koji traje, a ekrani su krcati videa kratkoga daha.

FOTO Marijana iz 'Big Brothera' nestala je prije skoro četiri godine: Njezin slučaj ostaje neriješen

Članica ste ansambla Gradskog kazališta Žar ptica već dugi niz godina. Što vam je to kazalište dalo kao glumici, a što kao čovjeku? Žar ptica mi je dala da se glumački razvijem jer sam kroz sve ove godine puno igrala. Ima predstava koje smo igrali 200, 300, 400 puta, preko deset, petnaest godina. To je rijetkost. Dala mi je kontinuitet rada u mom glumačkom pozivu. Puno sam proputovala po svijetu s predstavama, igrali smo pred različitom publikom. Prošla sam gotovo cijelu Hrvatsku, obišla naše gradove i mjesta koja inače ne bih posjetila. Dala mi je kao čovjeku da iznova propitujem svijet, ljude oko sebe, samu sebe kroz teme u našim kazališnim predstavama. Najvednije je da radim najljepši posao na svijetu.

Postoji li uloga u Žar ptici koju posebno nosite u sebi i nakon što se zastor spusti? Uloga moje Barice će sigurno biti jedna od njih. Svaku nosim na svoj način. I ona nosi mene. Ponekad u svakodnevnom životu sasvim slučajno izgovorim rečenicu koja mi je poznata i onda shvatim da je to rečenica koju govorim u nekoj od predstava. To mi je smiješno i simpatično. Sva ta lica su utkana u mene i ja u njih. Isprepleteni smo. No ona žive samo na sceni i gase se zajedno s reflektorima.

U predstavi "Šuma Striborova" igrali ste Majku. Koliko je zahtjevno djeci približiti emocionalno složene teme poput ljubavi, žrtve, zablude i praštanja? To je uloga koja je zahtjevna. Uranjam u sebe, zatvorena sam, trpim, nemam puno teksta, a prolazim kroz niz teških emocionalnih stanja. Bezuvjetna majčinska ljubav pristaje na udarce i gubitke zbog sreće svog djeteta. Odbija vječnu mladost i radost koju joj nudi Stribor za život svog sina. Toliko je jaka u svojoj žrtvi i vjeri da se i sam svemoćni Stribor povlači pred snagom te ljubavi. Samo Ivana Brlić Mažuranić je mogla napisati priču biblijskih razmjera, a potpuno originalnu i tako njenu. Sve njene bajke su bolno životno točne. Djeca to razumiju, možda ne racionalno, ali na emocionalnoj razini, da.

Diplomirali ste glumu 1999. godine. Kada usporedite svoje početke s današnjim vremenom, što se u glumačkoj profesiji najviše promijenilo? Danas ima više mjesta u Hrvatskoj gdje se može studirati gluma pa samim tim i više je mladih glumaca koji teže dolaze u priliku igrati u institucionalnim kazalištima s jakim glumačkim ansamblom. S druge strane puno se više snima i mladi imaju priliku ići na audicije i igrati u domaćim serijalima.

Danas se od glumca često očekuje da istodobno bude umjetnik, vlastiti promotor, producent i javna osoba. Oduzima li to nešto od same umjetnosti? Oduvijek je u Hrvatskoj bilo tako da sve ove uloge glumac obavlja sam za sebe. Malo smo tržište i posao agenta koji bi to činio za nas nikada nije saživio. Postoje naši agenti koji zastupaju glumce za strane projekte pa su neki od kolega ostvarili zapažene angažmane izvan granica Hrvatske što je sjajno. Domaće produkcije uključuju promociju projekta na društvenim mrežama i u medijima i tada imaju timove koji se bave ovim poslom.

Kao osoba uključena u međunarodno povezivanje i zaštitu glumačke profesije na čemu sada posebno radite? U fokusu nam je ostvarivanje audiovizualnih izvođačkih prava s osnove reemitiranja i izravnog protoka što nam po zakonu pripada, ali se u praksi ne primjenjuje od strane teleoperatora. Govorimo o pravu koje se primjenjuje zemljama Europske Unije, svijeta i zemljama u okruženju. Ovo pravo niz godina već ostvaruju umjetnici u Hrvatskoj, nositelji ovih prava, glazbeni autori, glazbenici izvođači, diskografi i naši kolege filmski redatelji, scenaristi, kamermani, montažeri, ali ne i glumci i njihova glumačka izvedba što je potpuno nelogično. Glumačka kreacija jednako vrijedi kao i kreacije drugih umjetnika kako to propisuje i podržava sam zakonodavac.

Okušali ste se i kao pjevačica. Je li vam glazba bila samo izlet iz glume ili prostor u kojem biste se ponovno željeli ozbiljnije izraziti? Pjevanje je jedan od dijelova mog glumačkog posla. Volim pisati i iz zafrkancije sam napisala tekst pjesme "Migrena". Volim humor i svoju kroničnu glavobolju sam pretočila u šaljive stihove koji su zaživjeli u duetu s Davorinom Bogovićem. Rokerska pjesma je zaživjela u video spot i imala lijep odjek. Super zabavno iskustvo koje bih rado ponovila jer imam još ideja za pjesme, a neke čak čekaju u ladici.

Kada bi današnja Ana-Marija mogla susresti djevojčicu koja je prvi put poželjela postati glumica, što bi joj rekla i bi li ta djevojčica bila zadovoljna životom koji ste izgradili? Ta mala djevojčica bi se cerekala gledajući Baricu iz "Coprnice Dragice". Učiteljicu Ružicu iz "Durice". Doru i baku iz "Dnevnika Pauline P." Mamu Jacu iz "Mrvica iz dnevnog boravka" i mnoge druge. Puno je predstava, puno smijeha, nekad suza, nekad muka, no gluma je velika sreća i moja sigurna luka!