Godina je 1963. u turskom gradiću Derinkuyu, smještenom u slikovitoj regiji Kapadokiji. Jedan lokalni stanovnik, čije ime povijest nije zabilježila, suočava se s bizarnim problemom: njegove kokoši neprestano nestaju. I to ne iz dvorišta, već iz naizgled sigurnog podruma njegove kuće. Zbunjen i frustriran, odlučuje stati na kraj misteriju. Jednog dana, uhvatio je prizor pernatog repa kako nestaje u pukotini u stražnjem zidu podruma. Njegov sljedeći potez bio je drastičan. Uzeo je alat u ruke i počeo je rušiti zid. Udarac po udarac, otvor se širio, otkrivajući tamu s druge strane. Nije to bio susjedov podrum. Bio je to ulaz u jedan od najvećih i najdubljih drevnih podzemnih gradova na svijetu.

Ono što je započelo kao potraga za odbjeglom peradi pretvorilo se u jedno od najspektakularnijih arheoloških otkrića 20. stoljeća.

Slučajno otkriće razotkrilo je Derinkuyu, golemi podzemni labirint koji se spušta do 85 metara ispod površine zemlje, prostirući se na nevjerojatnih 18 razina. Ovaj podzemni megalopolis, nekada poznat i kao Elengubu, bio je projektiran da pruži sklonište za čak 20.000 ljudi, zajedno s njihovom stokom i zalihama hrane.

Kapadokija je geološki jedinstvena regija, poznata po mekoj vulkanskoj stijeni zvanoj tuf, koja je idealna za klesanje. Upravo je ta karakteristika tla omogućila drevnim graditeljima da stvore tako kompleksnu strukturu. Arheološka istraživanja, koja su započela odmah nakon otkrića, otkrila su da Derinkuyu nije bio samo privremeno sklonište, već potpuno funkcionalna, samodostatna zajednica.

Unutar mreže tunela i prostorija pronađeni su stambeni prostori, kuhinje, skladišta za žito, štale za stoku, škole, vinarije, pa čak i kapelica s bačvastim svodom, karakterističnim za bizantsko doba. Život pod zemljom mjesecima, pa čak i godinama, bio je moguć zahvaljujući ingenioznom inženjerstvu. Duboki bunari osiguravali su neprestanu opskrbu svježom vodom, dok je više od 50 glavnih ventilacijskih okana, uz tisuće manjih kanala, dopremalo svježi zrak i do najnižih razina grada.

Ta konstantna temperatura podzemlja bila je idealna za očuvanje namirnica tijekom cijele godine.

Svaka razina grada imala je svoju specifičnu namjenu. Bliže površini nalazile su se štale, čime se smanjivao neugodan miris i osiguravao dodatni sloj izolacije tijekom hladnih zimskih mjeseci. Srednje razine bile su rezervirane za životne prostore, škole i prostore za sastanke, dok su se na najdubljim razinama nalazila skladišta. Postojala su čak i privremena groblja gdje su se tijela preminulih čuvala dok se ne stvore uvjeti za siguran pokop na površini.

Iako je isprva vjerojatno služio za skladištenje dobara, primarna svrha Derinkuyua bila je obrana. Kroz tisućljeća, Kapadokija je bila poprište stalnih sukoba i invazija različitih carstava, a podzemni gradovi nudili su sigurno utočište.

Sustav obrane bio je gotovo savršen. Ulazi u grad, kojih je otkriveno više od 600 unutar privatnih kuća na površini, bili su pažljivo skriveni. Hodnici su namjerno građeni usko i nisko, prisiljavajući svakog napadača da se kreće pognuto i u koloni po jedan, što ih je činilo lakom metom za branitelje.

Ključni element obrane bila su masivna, okrugla kamena vrata, teška i do 500 kilograma, koja su se kotrljanjem postavljala pred prolaze između razina.

Ova vrata mogla su se pomicati isključivo s unutarnje strane, čineći proboj gotovo nemogućim. U sredini svakih vrata nalazio se mali otvor, dovoljan da branitelji kroz njega napadnu osvajače kopljima, a da pritom ostanu zaštićeni. Čak je i opskrba vodom bila osigurana; stanovnici su mogli presjeći dotok vode iz bunara prema površini kako bi spriječili neprijatelje da je zatruju.

Tko je točno započeo gradnju ovog podzemnog čuda i kada, ostaje predmet rasprave među povjesničarima. Najstariji pisani trag koji bi se mogao odnositi na Derinkuyu je djelo "Anabaza" Ksenofonta iz Atene, napisano oko 370. godine prije Krista. U njemu spominje stanovnike Anatolije koji žive u podzemnim iskopanim kućama. Neki stručnjaci, poput A. Bertinija, stručnjaka za mediteranska špiljska naselja, vjeruju da su temelje grada postavili Hetiti još oko 1200. godine prije Krista, tražeći sklonište od napada Frigijaca. Ovoj teoriji u prilog idu i hetitski artefakti pronađeni unutar grada.

Ipak, većina se slaže da su najveći dio grada izgradili upravo Frigijci, vješti arhitekti željeznog doba. Andrea De Giorgi, izvanredni profesor klasičnih studija na Državnom sveučilištu Florida, ističe njihovu ključnu ulogu.

​- Frigijci su bili jedno od najistaknutijih ranih carstava Anatolije. Razvili su se diljem zapadne Anatolije krajem prvog tisućljeća prije Krista i imali su sklonost monumentalizaciji stijena te stvaranju izvanrednih fasada uklesanih u stijenu - objasnio je De Giorgi.

Tijekom stoljeća, grad su širili i koristili Perzijanci, Seldžuci i drugi narodi. Vrhunac populacije Derinkuyu je dosegao tijekom bizantskog razdoblja, posebno za vrijeme arapskih napada u 7. stoljeću, kada je gotovo 20.000 kršćana ovdje pronašlo sigurno utočište pred progonom.

Nakon više od dva tisućljeća gotovo neprekidne uporabe, priča o Derinkuyuu naglo je prekinuta. Nakon poraza u Grčko-turskom ratu, kapadokijski Grci, posljednji stanovnici grada, protjerani su u Grčku tijekom razmjene stanovništva 1923. godine. S njihovim odlaskom, tajna o podzemnom gradu pala je u zaborav.

Četrdeset godina nitko nije znao za golemi svijet koji se skriva ispod njihovih nogu, sve dok nekoliko znatiželjnih kokoši nije otkrilo jedan od njegovih skrivenih ulaza. Danas je turski podzemni grad Derinkuyu, zajedno s cijelom regijom, pod zaštitom UNESCO-a i otvoren za posjetitelje, kao vječni spomenik ljudskoj ingenioznosti i borbi za opstanak.

Arheolozi vjeruju da je on samo dio ogromne mreže od preko 200 podzemnih gradova u Kapadokiji, od kojih su mnogi vjerojatno međusobno povezani tunelima dugim i do devet kilometara, a čije tajne tek čekaju da budu otkrivene...

*uz korištenje AI-ja